Moj je glavni konkurent korumpirani sustav koji ima više lica

Moj je glavni konkurent korumpirani sustav koji ima više lica

07.12.2019.

U završni dio predsjedničke kampanje Miroslav Škoro ušao je s više od 70.000 potpisa potpore. U intervjuu za Obzor govori o iskustvima iz pretkampanje.

Koliko ste potpisa predali?

Prikupili smo jako puno potpisa, a predali nešto manje zato što mnogim ljudima dobre volje koji su samoinicijativno prikupljali potpise za moju kandidaturu nije potpuno jasna cijela ta metodologija oko kandidiranja, rekao bih i samih izbora. Jedna me je gospođa jučer nazvala iz Düsseldorfa i rekla da je skupila 400 potpisa i da će ih donijeti kada bude dolazila kući za Božić. Rekao sam joj da svakako to učini, da ću rado uzeti te potpise od nje. Noć prije predaje i u utorak ujutro na razne su nam načine stizale potpisne liste. DIP je tražio da svaki potpis i svaku stranicu numeriramo i to smo radili do pola tri u noći, no nismo stigli sve obraditi. Dio potpisa koje smo predali ostao je neobrađen pa je, iako smo predali gotovo 80.000 potpisa, evidentirano nešto više od 70.000. Neovisni kandidat nikad nije prikupio ovoliko potpisa i to šalje određenu poruku, kao što poruku šalje i to da je ovaj put 100.000 ljudi manje odlučilo dati svoj potpis za kandidaturu Kolinde Grabar-Kitarović. Neki su kandidati predali više od 10 tisuća potpisa sa samo dva štanda na kojima nitko nikad nije primijetio gužvu. Ne znam kako su to uspjeli, ali nije na meni, nego na DIP-u da provjeri vjerodostojnost svega toga. Mislim da treba ili svima dopustiti da se kandidiraju ili cijeli postupak ipak malo uozbiljiti.

Mislite da bi DIP trebao provjeriti potpise onako detaljno kako su provjeravani oni za referendume?

To je, pak, druga krajnost. Referendumskim inicijativama dio potpisa nije priznat na temelju vrlo subjektivnih i mutnih kriterija. Ali mislim da bi trebalo dobro razmisliti koliko stvarno treba potpisa da bi se netko legitimirao kao predsjednički kandidat. Da se postane predsjednik, ipak treba oko milijun glasova. Možda je 10.000 potpisa ipak premalo. Iskustvo od zadnjih nekoliko mjeseci govori mi da postoji ekipa koja pokušava putem određenih mehanizama, posebno preko agencija koje ispituju javno mnijenje, ali i kroz prikupljanje potpisa, oblikovati javnost. Nemam ništa protiv toga da se istražuje, i sam sam znanstvenik, ali jedno je istraživati, a drugo oblikovati.

Ne vjerujete rezultatima anketa koji govore da je vaš rejting došao do „staklenog stropa“?

Nisam vjerovao anketama ni kad su govorile da moj rejting raste. Nema smisla vjerovati istraživanjima koja su u nedavnoj prošlosti griješila i za sto posto. To nije u okviru standardne devijacije. Ipak sam ja poduzetnik, čovjek iz realnog sektora, i znam da se ne isplati planirati na temelju upitnih podataka. Kako u poduzetništvu tako ni u kampanji.

Sugerirate da je netko namještao te rezultate?

Sugeriram da agencije ne mogu živjeti samo od izbora do izbora. Kada ovaj posao završe, one moraju raditi nešto drugo. A država je najveći igrač na tržištu, zbog čega se otvara jako puno pitanja. Kad vidite istraživanja i ono što je pokazao završni čin, disparitet je prevelik. Kaže onaj film, koji svi citiraju: „Centrala može da pogreši jednom...“ Može se pogriješiti, ali baš toliko i više navrata, to je previše.

Ispada da agencije namještaju rezultate za nekog tko će im dati ili im je već dao posao. To su prilično teške optužbe.

Ne upirem prstom ni u koga, samo iznosim činjenice. Mene se pita komentar mog rejtinga pa mislim da je normalno reći da ja nemam povjerenja u te rezultate koji mi se serviraju. Izbori su najbolja anketa i, uvjeravam vas, i ovaj će put pokazati nešto drugo u odnosu na ankete. Imate zemalja u kojima je dva ili tri mjeseca prije izbora zabranjeno objavljivanje ankete, upravo da se izbjegne oblikovanje javnosti. U svakom statističkom istraživanju imate reprezentativni uzorak i metodologiju kojom se podaci obrađuju. Ovdje ili ne valja uzorak, ili ne valja metodologija, ili onaj tko to radi ne radi to dobro, zbog neznanja ili nekog interesa. U hrvatskom javnom prostoru paušalno se izgovaraju neke stvari, za što nema nikakve odgovornosti. Ja sam u ovih četiri-pet mjeseci doživio neke stvari za koje bi se u pravim demokracijama nekoga trebalo pozvati i pitati kako se to događa.

Što, na primjer?

Zabranjivanje koncerata i kršenje ustavnog prava na rad, otežavanje zakupa javnog prostora za štandove ili skupove, zastrašivanje ljudi na bilo koji način povezanih sa mnom... A da ne govorimo o razini vrijeđanja i klevete koju trpimo moja obitelj i ja. Idemo onda svi staviti karte na stol. Ja nisam stavio samo karte nego i svoju utrobu, utrobu svoje obitelji na stol. Morao sam odgovoriti na puno pitanja i svakakve apsurdne optužbe. Zna se jako dobro koje tvrtke posjedujem, koji su moji vlasnički udjeli, koliko zarađujem, koje su nekretnine u mom vlasništvu, nacionalna struktura moje obitelji do 54. koljena, što sam radio koje godine... Pa čekajte, ako javnost to toliko zanima, ako su to informacije od nacionalne važnosti, ne bi li se trebalo sve to znati i o drugim kandidatima? A o nekima od njih ne znamo baš ništa, ali čini se da oni nisu opasni po ovaj korumpirani sustav pa ih se pušta na miru. Činjenica je da nemamo svi isti tretman. Imamo kandidatkinju koja je aktualna predsjednica, kandidata koji je bivši premijer, kandidata koji je europarlamentarac i bivši sudac i kandidata koji je – pjevač. To da sam ja uspješni poduzetnik, investitor, vinar i doktor znanosti se slučajno zaboravi. To što ja jedini dolazim iz realnog sektora, plaćam puno poreza, zapošljavam ljude i uredno isplaćujem plaće, očito ništa ne vrijedi. Moram priznati da nakon ovog iskustva potpuno razumijem frustrirane ljude koji odlaze odavde jer se iz aviona vidi da nemamo svi isti tretman. Ni u medijima, ni pred zakonom. Ne odlaze nama ljudi zato što je ovo siromašna i ružna zemlja, odlaze upravo zbog ovakvih stvari.

Možda vas se promatra pozornije jer tvrdite da ste vi čovjek iz naroda, dok su drugi dio omražene političke elite.

Aha, znači narod će se pomno promatrati i češljati, a oni mogu raditi što žele. E, vidite, upravo sam se zato ja kandidirao! Nećemo tako! Prvo i prvo, ti o kojima govorite nisu elita. Ja, recimo, jesam elita, glazbena i poslovna elita. Elita je nešto što je najbolje od najboljega i ne možete o ljudima koji ne znaju voditi državu govoriti da su elita. Oni su odnarođena oligarhija koja silno želi biti elita, ali nemaju ništa iza sebe što bih ih činilo elitom. Pitaju me često tko je moj najveći konkurent u ovoj utrci, je li to Grabar-Kitarović ili je Milanović. Moj glavni konkurent je ovaj korumpirani klijentelistički sustav, a on ima više lica. Njih dvoje samo su neka od tih lica koja, u stvari, predstavljaju kontinuitet loših politika. Ja sam kandidat za promjene, a oni su status quo. Oni zastupaju jednu političku opciju, jedan svjetonazor, kojega se ja grozim.

Vi govorite protiv sustava čiji ste dio bili dosta dugo. Posluju li vaše tvrtke s državom?

Nikad ja nisam bio dio sustava na način da živim na tuđoj grbači, ucjenjujem ljude i držim ih u strahu. Sustav postoji svugdje. Sve demokratske države imaju konzulate, parlamente, javni sektor… Ali zato nemaju strahovladu političke oligarhije kakvu imamo mi. I to treba mijenjati, sad il’ nikada! Što se tiče poslovanja s državom, kod nas je državu nažalost nemoguće zaobići jer kontrolira 60% BDP-a. Pa i tvrtka za koju vi radite posluje s državom, a riječ je o mediju koji bi trebao kritički pratiti politička zbivanja i rad institucija.

To što ste bili dio HDZ-ovih struktura nije vam bila prednost u poslovanju?

Nikada. Samo mi je odmagalo. Uostalom, ja sam se, ne jučer, nego prije puno godina, ogradio od tih struktura i maknuo od njih. Nitko me nije otjerao, sam sam dao ostavku i otišao jer se duboko, iskonski nisam slagao s tim sustavom. Imate ljude koji su a priori protiv sustava i nas koji znamo što i zašto kritiziramo i želimo mijenjati. Ja sam bio hrvatski generalni konzul dvije godine. Nisam dočekao kraj mandata, dao sam ostavku i otišao sam.

Zbog čega, zapravo?

Zato što se nisam slagao s načinom na koji je taj sustav funkcionirao. Konzulati nisu politika, njihov se posao prije svega svodi na zaštitu hrvatskih državljana i uspostavu gospodarskih, sportskih i kulturnih veza. Tu politike ima manje nego u nogometnom klubu u Višnjevcu, a meni je smetalo upravo to što ni na toj razini nismo znali funkcionirati kako treba. Postoji jedna krasna zajednica mađarskih Hrvata, zajednica koja ima svoje hrvatsko kazalište, radio, televiziju. Na meni je bilo da tu zajednicu, koja je opstala stotinama godina i sačuvala svoj jezik, što je moguće kvalitetnije povežem s maticom, ali za to nije bilo novca. Bilo je za pepeljare, za vaze, kravate, pršute, sireve, knjige “kako sam srušio ovo ili ono”, za sve je bilo, osim za to da se osigura tješnja povezanost tih ljudi s maticom zemljom. Ja sam na to gledao potpuno drukčije od ljudi koji su vodili sustav i nisam se s time mogao pomiriti. I u Hrvatski sabor isto sam tako došao misleći da ću funkcionirati kao čovjek koji ima povlasticu i čast biti u Saboru. Sad mi prigovaraju, bio si član HDZ-a. Pa što onda?! Da, bio sam, ali sam, za razliku od njih koji su sada s druge strane, izašao.

I vi, kao nekad Most, odajete dojam razočaranog HDZ-ova simpatizera, nekog tko zapravo želi mijenjati HDZ.

To su podmetanja koja mi se serviraju od najave moje kandidature. Ja sam, navodno, rezervni igrač HDZ-a. Pa koji to rezervni igrač, netko tko je u dogovoru s nekim, bude izložen najgorim napadima, lažima i podvalama od toga s kojim je navodno “u talu”?! Mene se vrijeđalo iz tih krugova, o mojoj obitelji i meni ti su krugovi širili strašne laži. Nitko ne bi na to pristao u sklopu nekog dogovora, a ponajmanje ja koji imam svoje ime i prezime, koji sam financijski, materijalno i duhovno neovisan. Ja ne želim mijenjati HDZ, ali želim pomoći stvoriti pretpostavke da čestiti ljudi unutar HDZ-a mogu doći do izražaja. Kao i u drugim strankama. Nama je unutarstranačka demokracija nepoznanica, ljude se na najviše pozicije postavlja rukopolaganjem, a strankama se upravlja tiranijom. To nije put kojim bi hrvatska demokracija trebala ići.

Ipak, ti ljudi su svojevoljno u strankama, nitko ih nije zarobio. Mislite da će vam netko od njih dati glas?

Apsolutno sam siguran u to, i to zato što svi mi u konačnici volimo jednu riječ koja se zove sloboda. Ne možete kazati da ih nitko nije zarobio, ja mislim da baš jest. Za Boga miloga, pa tim se ljudima šalju diktati iz centrala i kvote – morate prikupiti toliko potpisa, diktati na dan izbora – izvolite izaći, uslikajte listić kao dokaz, morate glasovati kako smo rekli jer mi očekujemo toliko glasova iz tog mjesta... Ako se to ne dogodi, odgovorna stranačka osoba ili netko od njegovih dobit će otkaz u javnom sektoru ili će se naći u nemilosti kod napredovanja. Meni premijer poručuje da se vratim svom poslu kad izgubim izbore, a ja njega pitam, kamo će se to on vratiti? Ja se, kad prestanem biti predsjednikom države, stvarno imam čemu vratiti. Toliko sam toga stvorio u životu da se ne moram brinuti. Moje će pjesme po zakonu donositi nekakav prihod i 90 godina nakon moje smrti i to je moj komoditet. To njih najviše boli, to što sam neovisan, što me nitko ne može ucijeniti. Doista, jednog dana kad odlučim da se više neću baviti politikom, ja se imam kamo vratiti. A recite vi meni, kamo će se vratiti ta „odgovorna osoba“ našeg premijera koji rukovodi svime, kada mu se sada dogodi poraz na predsjedničkim izborima, a potom i na parlamentarnima? On je gospođu Grabar-Kitarović kandidirao prije nego što se ona sama kandidirala, ona je njegova kandidatkinja. Uostalom, koji odgovoran čovjek pušta štrajk nastavnika od mjesec dana da bi se onda nekim trulim kompromisom sve razriješilo u roku od 15 minuta? To je odgovoran čovjek?

Ne sviđa vam se dogovor koji su postigli Vlada i sindikati?

Ne sviđa se nastavnicima. Uvjet je bio da o ponudi ne odlučuju putem referenduma. To je demokracija? Uvjeravam vas da ovo neće biti dobro. Zbog čega učenici nisu 30 dana išli u školu?

Štrajkove najavljuju i carinici i policajci i očito je da Vlada još neko vrijeme neće imati socijalni mir. Pomaže li vam to u kampanji?

Kada netko, poput mene, 30 godina putuje od jednog do drugog mjesta u Hrvatskoj, od jedne hrvatske zajednice u iseljeništvu do druge, promatra to malo drukčijim očima. Ne promatram to kratkoročno, nego kao jedan proces čuvanja identiteta i dostojanstva, osiguravanja toga da nešto ostavimo svojoj djeci. U tom procesu definitivno postoje faze kada bih mogao kazati da mi nešto odgovara, ali ja to nikada nisam gledao tako. Nisam se kandidirao zato da bi meni bilo bolje, nego zato što smatram da imam dovoljno znanja, iskustva, mudrosti i da sam stvorio dovoljno pretpostavki da bih mogao biti dobar predsjednik koji će ponuditi mogućnost da konačno nađemo minimum konsenzusa. Razina nezadovoljstva u Hrvatskoj je u uzlaznoj putanji i mislim da sada pomalo kulminira.

Gdje vidite kraj? Kako će se sve ovo presjeći?

Ili će se dogoditi ozbiljna politička promjena ili će se nastaviti ono što oni zovu kontinuitet. Taj je kontinuitet suicid hrvatskih branitelja, težak život i kopanje po kontejnerima umirovljenika, 250 tisuća blokiranih, nekoliko stotina tisuća ljudi koji su odselili jer u Hrvatskoj ne vide perspektivu, podizanje kvota za uvoz stranih radnika, to da država ne prepoznaje vlastiti gospodarski interes pa, kad treba tankove za Janaf, ne da to Đuri Đakoviću u kojem ima vlasnički udio, nego privatnoj firmi. Imamo kandidatkinju koja drugi put u prosincu piše listu želja, kao da se dopisuje s Djedom Božićnjakom. Ništa nije napravila, rezultata nema, ali želja ima napretek. Drugi kandidat bio je loš premijer, ali nas uvjerava da će kao takav biti dobar predsjednik. I obećava da će se sanitarnim kordonom odvojiti od naroda. Treći je borac protiv korupcije i najveći zagovornik transparentnosti, ali i dalje ne otkriva kako je financirao kampanju za EU izbore koju je DIP proglasio ilegalnom, i dalje ne želi reći kako financira ovu kampanju, niti znamo gdje mu je ured u Hrvatskoj za koji kao europarlamentarac dobiva novac. I na kraju, imate mene koji kažem: „Neovisan sam, u životu sam dosta toga stvorio, prebrojili ste mi krvna zrnca, rastrančirali ste me totalno, ja bih nešto mijenjao.“ Vjerujem u hrvatski narod, vjerujem u zdrav razum birača i siguran sam da će izabrati promjenu.

Kolakušić najavljuje otpuštanje 100 tisuća ljudi iz sustava za koji i vi tvrdite da je hipertrofiran. Mislite li i vi da bi trebalo otpuštati?

Svaka država koja dođe do toga da na jednog umirovljenika ima 1,2 zaposlena ozbiljno bi se zabrinula. Svaka uspješna država svjesna je toga da postoji tzv. realni sektor kojemu je ona servis. Međutim, kod nas je situacija takva da u javna i državna poduzeća i ustanove svatko tko dođe dovede nekog svoga i taj sustav jest hipertrofirao. Ti ljudi možda nemaju velike plaće, ali ih je puno. Međutim, ne možete tek tako otpustiti toliki broj ljudi jer to postaje socijalni problem i ti ljudi opet završe na državnim jaslama, samo po drugoj osnovi. Nije to cilj, cilj je otvoriti prostor privatnom sektoru i upogoniti ono što država ima. Država se kao veliki vlasnik mora odgovorno ponašati prema svome vlasništvu. Jedina koja ima više državnog vlasništva je Norveška, koja je puno toga riješila puno jednostavnije. Ali mi u svakom propisu predvidimo mogućnost diskrecijskog prava, a čim ono postoji, samim time generirate korupciju i nepotizam. Diskrecijsko pravo upravo je u fokusu zbog načina dodjele adventskih kućica u Zagrebu. I sami ondje imate kućicu i kritizirate model po kojem se one dodjeljuju. Je li tu riječ o mutnom poslu i bi li trebao reagirati USKOK? Ja sam kandidat za predsjednika države, nisam ni tužitelj, ni sudac, ni porota. Nisam ja taj koji treba donositi ocjene o tome ima li potrebe za reakcijom pravosuđa. Kao podzakupac, s druge strane, mislim da imam pravo kritizirati model poslovanja koji je dokazano loš. Visoke ulazne troškove prebacuje se na kupce, ponuda je lošija nego što bi mogla biti zbog nekoliko uvjetovanih dobavljača i sve to skupa baca sjenu na jednu sjajnu manifestaciju. Mislim, nije li smiješno da u Slavonskoj kući Škoro sviraju pjesme Mariah Carey, kao i na svim ostalim štandovima jer je to tako uvjetovano, umjesto božićnog albuma Miroslava Škore?!

Jeste li tu kućicu platili preskupo?

Ta cijena dosta opterećuje jer u tom poslu nije jednostavno zaraditi 100.000 kuna, s tim da nije to jedini ulazni trošak. Koštaju i proizvodi koje nudite, treba isplatiti plaće šestero radnika, a pritom molite Boga da vrijeme posluži i da ne bude previše kiše i snijega. Tek na kraju Adventa znat ću je li mi se to ove godine uopće isplatilo.

Čini mi se da ste kroz cijelu pretkampanju bili dosta defenzivni, a vi ste ipak izazivač. Hoćete li tako nastaviti i u službenoj kampanji za predsjednika?

Ne bih se složio s vašom konstatacijom. Prvi sam iznio svoj program i cijelu kampanju komunicirao svoje ideje. Ali ja nisam svadljivac i nisam čovjek koji agresivno napada druge na osobnoj razini. To ne znači da sam defenzivan, nego pristojan i konstruktivan. Moja me mama Neda tako učila i vjerujem da bi bila silno ponosna.

Objavljeno u Obzoru Večernjeg lista 7. prosinca 2019.



Doniraj